Piše: Zvonimir Pešić

Fenomen snažnog otpora naroda i snaga odbrane SRJ koju je predvodio general Dragoljub Ojdanić postao je predmet izučavanja ratovodstva, oružane borbe i svih oblika otpora, u mnogim zemljama sveta.

Celom svetu dobro je poznato koliko je ratnička i oslobodilačka tradicija našeg naroda bogata i slavna. Nikada u svojoj istoriji nismo vodili osvajačke, već samo odbrambene i oslobodilačke ratove. Srpski vojnik poznat je po hrabrosti i junaštvu. Vekovima je ratovao za najveću vrednost – slobodu. U ljutim bojevima za ljudsko dostojanstvo borbe su iznedrile i velike vojskovođe.

Odbrana od agresije NATO-a na Saveznu Republiku Jugoslaviju 1999. godine lansirala je mnoge junake i više ratnih komandanata koji su se istakli u znalačkom suprotstavljanju najvećoj sili savremenog sveta. Prvi general odbrane bio je general Dragoljub Ojdanić, koji je predvodio Štab Vrhovne komande. Karijeru vojnog starešine započeo je sada već daleke 1958. godine, a penzionisan je, na lični zahtev, 2001. Završio je sve vojne škole i magistrirao iz oblasti ratne veštine, uspešno komandovao jedinicama i sastavima taktičkog, operativnog i strategijskog nivoa. Bio je načelnik Generalštaba VJ, u vreme agresije načelnik Štaba Vrhovne komande, a pred penzionisanje postavljen je na funkciju ministra odbrane. Stoga je za razgovor o onome što se zbivalo te 1999. godine general Ojdanić reprezentativna ličnost.

Da li se po vama, gospodine generale, rat mogao izbeći?

Mogli smo ga izbeći samo kapitulacijom cele SRJ, ponuđenom u Rambujeu i Parizu pod patronatom NATO-a. Podmuklo podmetanje „Rambuje dodataka“ o referendumu jasno je pokazalo, ako se čak apstrahuje sve drugo, kuda bi to vodilo: Srbija i SRJ ostaju bez Kosova i Metohije. Takozvana OVK se, sprovođenjem diverzantsko-terorističkih dejstava, ustremila prvo na naše snage unutrašnje bezbednosti, zatim na građane albanske narodnosti lojalne svojoj državi, a kasnije i na Vojsku Jugoslavije (VJ). Naravno, kao i svaka druga država i naša je morala da koristi svoje legalno pravo i dužnost da se to zlo eliminiše. Nažalost, u tome su pale velike ljudske žrtve, prirodno, na obe strane.

Dakle, naše državno rukovodstvo i naš narod, sem sramnih pojedinaca, takvu kapitulaciju nisu mogli prihvatiti. Očekivalo se da će naše odbijanje potpisivanja ponuđenog ipak naići na ljudski razum i civilizacijsko postupanje. To se nije desilo.
Postavljeni ste na dužnost načelnika Generalštaba VJ 27. novembra 1998. godine.

Kakvo je tada bilo stanje u vojsci?

Popunjenost mirnodopske armije bilo je 70 odsto od sledujućeg stanja. Zapravo, umesto 111.000 pripadnika raspolagalo se sa svega 85.000. Stanje ratne tehnike bilo je na nezadovoljavajućem nivou. Najčešće su bili istrošeni resursi eksploatacije. Ratna tehnika bila je i zastarela, naročito u RV i PVO i RM. Naša avijacija, u onakvoj vrsti rata koji je usledio, praktično je bila neupotrebljiva.
Sistemi protivvazduhoplovne odbrane nisu mogli da dosegnu visine na kojima su leteli avioni NATO-a. Stanje ratnih materijalnih rezervi, posle sukoba na prostoru SFRJ i ekonomske iscrpljenosti Srbije, bilo je veoma narušeno. Finansiranje vojske odvijalo se na dramatičan način. Dobavljačima je stalno dugovano više milijardi dinara. Plate profesionalnih pripadnika kasnile su po više meseci i bile su upola manje od zakonom utvrđenog minimuma. Jedinice Treće armije više od godinu dana nalazile su se u povišenim merama borbene gotovosti, a više meseci, zajedno sa snagama MUP-a, vodile su borbu protiv albanskih terorista i stranih plaćenika.

Vojska je već od prvog napada otpočela sistematski, znalački i planski da brani teritorijalni integritet zemlje.

Bila je to odbrana od svedimenzionalne agresije u režiji najmoćnijeg vojnog saveza sveta, pod vođstvom SAD. Ta sila krenula je u besomučnu i u istoriji nezapamćenu agresiju u kojoj je učestvovalo ni manje ni više nego 19 najrazvijenijih zemalja sveta, članica NATO-a. Računalo se, kako nam je javno saopštio glavnokomandujući snaga NATO-a, da će naša vojska najduže za tri dana biti uništena i poražena, a zemlja stavljena pod još gore uslove nego što nam je nuđeno. Takve tvrdnje nisu se obistinile. Procene su bile pogrešne. Izdržali smo sve dotle dok ih naše državno rukovodstvo i otpor našeg naroda i snaga odbrane nije prinudilo na pronalaženje mirnog rešenja kosovsko-metohijske krize pod okriljem UN.

Zahvaljujući odlučnosti Vrhovne komande i postignutog jedinstva naroda, pripadnici VJ, svi kao jedan, bez kolebanja, uz sve dotadašnje probleme, uvereni u ispravnost odluka, dosledno su izvršavali sva naređenja. Vojska je uspela da se zajedno sa snagama MUP-a i drugim subjektima odbrane, uz svojevrstan otpor i podršku naroda, odupre 37 puta vojnotehnički nadmoćnijem agresoru. Ovaj podatak još više dobija na značaju kad se ima u vidu da su se dejstva pri agresiji odvijala iz vazdušnog prostora najsavremenijim avionima sveta koji su dejstvovali s velikih visina (i više od 20.000 metara) i krstarećim raketama lansiranim sa udaljenosti hiljadu i više kilometara, onda ta nadmoćnost dobija teško merljivu brojku. Činjenice, da je u toku agresije na našu zemlju upotrebljeno oko 1.200 aviona (od čega 850 borbenih), da je izvršeno 26.289 avio-poleta i lansirano oko 1.000 krstarećih raketa, oko 2.900 bombi i drugih projektila i da je pri tome izvršeno 2.300 udara po 995 objekata na teritoriji SRJ, upotrebivši za to najsavremenija borbena sredstva, uglavnom vođene projektile velike razorne moći sa oko 21.700 tona najrazornijeg eksploziva, same govore za sebe. Kad se svemu ovome doda višegodišnja iscrpljenost SRJ neprimerenim ekonomskim sankcijama, uz činjenicu da je ekonomska nadmoćnost agresora, prema nekim statističkim pokazateljima, bila veća za 676 puta, suvišno je izvoditi zaključak o moralnosti i izdržljivosti naroda i njegove vojske u dostojanstvenom i herojskom otporu u odbrani svoje otadžbine, svojih prava i svoje slobode.

Kako ocenjujete učinak vojske u odbrani zemlje?

Vojska Jugoslavije, sve njene komande i jedinice, sa ponosom mogu istaći, dosledno i profesionalno su izvršile sve zadatke i nisu dozvolile da dejstvom agresora i šiptarskih terorističkih snaga izgube ni stopu suverenog prostora SRJ. Veštim manevrom, odgovarajućim taktičkim, operativnim, pa i strategijskim postupcima, kao i efikasnim komandovanjem na svim nivoima, uspeli smo maksimalno da sačuvamo ljude, tehniku i ratne materijalne rezerve. Uz sve to agresorskoj avijaciji, i pored naše velike materijalne, tehničke, i brojčane inferiornosti, uspeli smo da nanesemo neočekivane gubitke.

Postignuti rezultati VJ, pored ostvarenog jedinstva naroda (što agresor nije računao), pored ostalog, mogu se vezati za visok moral komandi i jedinica VJ koji je istražen i meren primenom odgovarajućih naučnih metoda, u čemu je, takođe, bila zabluda i slaba procena agresora.

Imajući u vidu mesto, ulogu i zadatke Treće armije, posebno Prištinskog korpusa u sklopu zadataka VJ, nezaobilazno se mora reći da su ovi sastavi sa svojim komandantima na čelu, generalima Nebojšom Pavkovićem i Vladimirom Lazarevićem i komandantima i komandirima nižih nivoa, izneli teret ovog rata, za šta su pojedincima i jedinicama odata zaslužena priznanja.

Isto tako, polazeći od načina izvršene agresije na našu zemlju, uz dominantno dejstvo iz vazdušnog prostora, na častan i profesionalan način, u maksimalnim granicama svojih mogućnosti, zadatak su izvršile i jedinice RV i PVO i trupne PVO, pri čemu je naša PVO za agresora ostala trajna tajna zbog upornosti, žilavosti i načina dejstva. Dakle, ogroman teret odbrane podnele su jedinice RV i PVO, sa generalom Spasojem Smiljanićem na čelu.

Fenomen snažnog otpora naroda i snaga odbrane SRJ postao je predmet izučavanja ratovodstva, oružane borbe i svih oblika otpora, u mnogim zemljama sveta, uključujući i zemlje agresora. Upravo, zahvaljujući takvom uspehu snaga odbrane naše zemlje stvoreni su uslovi da se, umesto nastavka agresije, uključujući i agresiju kopnenim snagama, naše državno rukovodstvo izbori da se pređe na miran kolosek, te da se ceo problem Kosova i Metohije vrati pod okrilje UN i da se umesto okupacije cele zemlje, Rezolucijom Saveta bezbednosti, na području KiM reguliše prisustvo međunarodnih vojnih snaga, uključujući i Rusiju i neke neutralne zemlje.

U javnosti je nedovoljno poznato da su ponuđene varijante Vojnotehničkog sporazuma imale za cilj da snage agresora, po svaku cenu i pre konačnog usvajanja Rezolucije u Savetu bezbednosti, uđu na prostor KiM, čime bi prestala potreba za njeno usvajanje. Čvrstim držanjem našeg državnog rukovodstva i ekspertskog tima, uz snažne argumente, nisu u tome uspeli.

Šta je bilo presudno da se postignu takvi uspesi u odbrani?

Naučna istraživanja sprovedena u toku rata protiv NATO-a, a ne naše subjektivne procene, pokazala su da je stanje morala vojske bilo, na sreću i zadovoljstvo svih nas, na potrebnoj visini. U Generalštabu je urađena obimna studija o borbenom moralu VJ u ratu protiv NATO agresora.

Rezultati istraživanja pokazali su da je borbena jedinica osnovni izvor borbenog morala. Najveći doprinos u izgradnji moralnih vrednosti dale su starešine. Komandiri i komandanti su bili centralne i ključne ličnosti u borbenim jedinicama. Za borce na ratištu borbeni moral je prvenstveno rezultat veštine i sposobnosti komandovanja.

Takvu svoju ulogu starešine su ostvarile zahvaljujući profesionalnom, visokostručnom i moralnom odnosu prema funkcionalnim dužnostima (o tome se visoko izjasnilo 87% ispitanika). Istraživanja su potvrdila da je lični primer starešine presudan (što potvrđuje stav 82% vojnika i starešina). Nije ni čudo što postoji korelacija sa poverenjem, brigom za ljude i odgovornošću. Stavovi vojnika, starešina i rezervista u pogledu ličnog primera bili su identični.

Pokazalo se da je informisanje u jedinicama u ratu bilo jedna od najvažnijih delatnosti, jer se njime smanjuje neizvesnost, a samim time razvijaju optimizam i borbeni moral u celini. Najveća korelacija informisanja je ostvarena s pripremom ljudstva za izvršenje konkretnog zadatka.

Zemlje koje su nas neposredno napale bile su 228,7 puta veće od Srbije, 67,3 puta brojnije kada je reč o stanovništvu i 518,3 puta bogatije, to jest s neuporedivo većim nacionalnim dohotkom. Od napada Persijanaca na Heladu, agresija na našu zemlju bila je najneravnopravniji oružani sukob zabeležen u istoriji čovečanstva.

Vojska Srbije je u poslednje dve godine nabavila savremenije oružje. Kako na to gledate?

Dobro je što je država smogla snage da za svoju odbranu obezbedi savremeno oružje. Agresija je pokazala koliko smo zaostajali za NATO-om. Oni su koristili borbene sisteme četvrte i pete tehnološke generacije, a mi druge. Ako je naša vojska dobro naoružana i još bolje obučena, to je garancija da će i sto puta neko razmisliti pre nego što nas napadne. Strategija odvraćanja se pokazala kao veoma efikasna. Rekao bih, na kraju, da boj biju i svetlo oružje i srce u junaka.

U kojoj meri je NATO raspolagao podacima o našim snagama odbrane?
NATO je imao praktično sve obaveštajne podatke o našoj vojsci od bivših oficira JNA, koji su prešli u redove armija Hrvatske, Slovenije ili Bosne. NATO je saznao tačan raspored ukopanih raketnih i radarskih postrojenja, skladišta raketno-tehničkih goriva, aerodromskih hangara, vojnih skloništa i dr.

Pored toga Dejtonskim sporazumom (1995) i Regionalnim sporazumom o ograničenju i nadzoru naoružanja (Firenca 1977) NATO je dobio pravo da ima neposredan uvid u naoružanje i oficirski sastav svih jedinica VJ. Ako ovome dodamo opsežno dugogodišnje satelitsko i izviđanje iz vazdušnog prostora, kao i oktobarski sporazum (1998) o NATO izviđanju KiM, onda se slobodno može reći da je NATO gotovo savršeno znao celokupni raspored i sastav naše vojske.

NATO je tvrdio jedno, mi drugo…

Danas s ponosom mogu reći, odmah na početku agresije se videlo da je tadašnja VJ tvrd orah. Strani krugovi i sam Vesli Klark i mnogi drugi neskriveno su iskazivali respekt za otpor koji je u neverovatnim uslovima i još više u nemerljivom odnosu snaga, pružila VJ i kako reče prvi komandant KFOR-a, general Majkl Džekson, da se pri izvlačenju naših snaga videlo „da se radi o operativnoj i neporaženoj vojsci“.
Gađana su skoro sva skladišta municije, naoružanja i goriva, ali su ona bila prazna, iako je Klark u razgovoru sa mnom tvrdio suprotno. Gađane su i srušene sve kasarne na KiM, pa i mnoge druge, ali su sve, takođe, bile prazne. Sve je bilo disperzovano. Gađani su mnogi podzemni komandni i radarski centri, koji su rađeni još u Titovo vreme, ali su se oni pokazali kao dobra zaštita, što nije slučaj sa komandnim mestima – korpusnim i brigadnim, a i nekim armijskim.

VJ je vešto primenjivala maskiranje i neprestano manevrisanje delovima borbenog i operativnog rasporeda. Bila je to vojska u pokretu. Vešto su korišćene kamuflaže, podmetani su lažni ciljevi i isturani tzv. mamci. Kamuflaža jednog tenka ili drugih borbenih sredstava nas je koštala najviše 200 evra, a njih je promašivala bomba ili krstareća raketa vredna nekoliko stotina hiljada, pa i milion evra.

Klarkovi piloti su bili frustrirani svojom nesposobnošću da pogode snage na terenu. To danas priznaju mnogi piloti i komandanti Ratnog vazduhoplovstva NATO-a. Gradili smo čak i lažne mostove, gde smo preko pravih boja nanosili kamuflažne koje isijavaju toplotu da zavaraju radare za akvizaciju cilja. Što je najvažnije, sačuvani su ljudstvo i borbena sredstva.

Sve vreme propaganda je radila svoje. Tako se pred kraj rata, 2. juna, NATO hvalio da je pobio „više od 10.000 srpskih vojnika“. Njihov broj je, međutim, bio daleko manji i iznosio je tačno 552 vojnika i 138 policajaca (podaci Okružnog suda u Beogradu). Od broja 552, NATO je uzrok smrti 45,4% žrtava, ostali su izgubili život od dejstava OVK.

NATO je posebno nastojao da uništi oklopne jedinice, pogotovu na Kosovu. Klark se dičio da je uništio 93 tenka i 153 oklopna transportera, kao da je eliminisao nekoliko oklopnih jedinica. Ismejavane su srpske tvrdnje da je na Kosovu izgubljeno svega 13 tenkova i 6 oklopnih transportera.

Međutim, kad je rat stao i, na osnovu Athisarijevog i Černomidinovog ultimatuma i potpisanog Vojnotehničkog sporazuma, te Rezolucije SB 1244, započelo izvlačenje srpske vojske sa Kosova, u kolonama, koje su pedantno pratili i brojali, sami su, na njihovo iznenađenje izbrojali „najmanje 229 tenkova i više od 300 oklopnih transportera“ (AFP, 2. juli 1999). Na celom Kosmetu, prema izveštaju NATO-a, nađeni su uništeni ostaci samo „26 tenkova ili artiljerijskih oruđa“).

Kakva propaganda, kada NATO tvrdi da je na Paštriku, navodno, u makazama između avijacije NATO-a i snaga OVK, uništio celu Prizrensku brigadu, što nema veze sa istinom, iako su položaji (549. brigade) zasuti tepih-bombardovanjem.

Ova zemlja ima razloga da se diči herojstvom naših pilota i uspešnosti naše PVO koja je uspela da obori jedan od „nevidljivih“ aviona, lovac stelt tehnologije F-117A. Oboren je i avion F-16CG, za koga se ispostavilo da je bio komandni avion 555. eskadrile iz Avijana, a da ne govorim o brojnim koji su pogođeni i pali u susednim zemljama ili u more.

Tokom agresije stradalo je civilno stanovništvo a upotrebljavana su i nedozvoljena sredstva.
General Vesli Klark i drugi kasnije su morali da priznaju da čisto vojno bombardovanje nije nanelo ozbiljniju štetu srpskoj vojsci. Stoga su odlučili da pređu na terorističko ubijanje civila i razaranje značajnih objekata infrastrukture širom SRJ, posebno Srbije. Iz knjige Veslija Klarka se vidi da je neprestano tražio povećanje broja aviona i nove ciljeve koje će gađati. Čak je tražio da gađa mostove u Beogradu. Zahvaljujući Žaku Širaku to mu nije odobreno. Bezobzirno su, pored ostalog, gađane bolnice, pod optužbama da se u njima kriju srpski vojnici. To je najgrublje kršenje Ženevske konvencije.

Stradanje civilnog stanovništva, na obe strane, od dejstva NATO-a bilo je enormno. Nažalost, to je sve kršteno kao kolateralna šteta.
Ne mogu da zaobiđem masovnu upotrebu kasetnih bombi i municije sa osiromašenom municijom koja ostavlja trajne posledice po stanovništvo.
Interesantno je navesti reči generala Majkla Šorta, komandanta vazduhoplovnih snaga NATO-a: „Ako nemamo stomaka za kolateralnu štetu i nemamo stomaka za nenamerni gubitak civila, onda ćemo prestati da postojimo kao Savez.“ On je otvoreno govorio o nameri proizvođenja patnji građana Srbije: „Ljudi u Beogradu takođe moraju da pate“, bio je naslov njegovog intervjua „Njujork tajmsu“ 14. maja 1999. „Nema struje za vaše frižidere, ne možete da idete da radite, jer je most srušen“, rekao je. To je pravi vojni program NATO generala – uništiti srpske frižidere, uništiti srpske šporete, ukinuti Srbima struju i vodu… Junački nema šta!
General Šort je mogao biti ovako ledeno otvoren samo zato što su Srbi u javnosti Zapada već toliko bili satanizovani da više nisu ni smatrani ljudskim bićima. Srbija je već toliko bila oklevetana, da su Vesli Klark i Majkl Šort mogli do mile volje da razaraju a da im zbog toga niko od zvaničnika Zapada ne prebaci.

Stejt department je 19. aprila dao zvaničnu procenu o 500.000 nestalih Albanaca na Kosovu, „za koje se strahuje da su mrtvi“. Mesec dana kasnije američki ministar odbrane Vilijem Kojen izjavio je TV mreži Si-Bi-Es da je „nestalo“ oko 100.000 vojno sposobnih muškaraca, i da je moguće da su „ubijeni“! A generalni sekretar NATO-a Havijar Solana rekao je, za Bi-Bi-Si, kako se na Kosovu više „ne mogu videti muškarci od 30 do 60 godina. To će biti razjašnjeno kad uđemo na Kosovo, i verovatno ćemo videti dramatične činjenice u koje čak i ne verujemo“. Kakve laži, otvorene, gnusne, bezočne!

U sramnoj propagandi učestvovali su brojni novinari, što bi zahtevalo posebnu analizu. Dovoljno je ako navedem samo jedan naslov poput „Gađajte ih kao pse“. Ti psi su, naravno, bili Srbi.

Šta vam je bilo najteže?

Za sve nas na najvišim vojničkim dužnostima posebno je bilo bolno razbijanje SFRJ i SRJ, koje su izvršili protagonisti i hegemoni totalitarne ,,demokratije“, što je organizovanim lažima pretvorena u licemernu demokratiju čija je istina bila otrovnija od čiste laži. Kada sam uzdignut na najvišu vojničku dužnost, načelnika Generalštaba VJ, najjača vojna sila na svetu, NATO, izvršio je agresiju na SRJ, agresiju na Evropu. Zapravo Evropa je izvršila agresiju na sebe samu. Ishod te agresije su katastrofalna zverstva nad srpskim narodom, okupacija Kosova i Metohije, genocidno istrebljenje Srba i njihovih matičnih država, rušenje gradova i sela, mostova, privrednih subjekata, ubijanje na hiljade civila, među kojima su bila i deca. Znao sam da ćemo platiti visoku cenu svoje samobitnosti i da nam agresor neće oprostiti zločine koje su nad nama počinili. Znao sam da će naša herojska odbrana od napadača i ubica biti osnova za optužbu za zločine koje nismo počinili, a za koje smo osuđeni.
Od agresije naovamo u delu javnosti nedovoljno se ceni sve ono što je naša vojska uradila na očuvanju suvereniteta i teritorijalnog integriteta zemlje.

Izvor: Pečat

About The Author

Оставите одговор