VLAST ZA OSAM GODINA ZADUŽILA SRBIJU VIŠE NEGO SVE PRETHODNE

0

Ekonomista  Dušan Nikezić za portal UGS Nezavisnost

Foto :  UGS Nezavisnost, Velimir Perović Foto: Medija centar.rs

Javni dug Srbije trenutno iznosi 28,44 milijarde evra a izvesno je da će do kraja godine preći 30 milijardi. Država je ugovorila ili najavila novo zaduženje od 25 milijardi evra, što znači da će u narednih nekoliko godina javni dug preći 50 milijardi evra. Time će svako domaćinstvo u Srbiji biti zaduženo za preko 20.000 evra.

Koliko danas iznosi realan javni dug Srbije i šta po tom pitanju možemo očekivati do kraja godine?

– Javni dug je trenutno na nivou od 28,44 milijarde evra i izvesno je da će do kraja godine preći 30 milijardi, što znači da se ova vlast za samo devet godina zadužila više nego sve prethodne zajedno. Posebno zabrinjava činjenica da je država ugovorila ili najavila dodatno zaduženje od 25 milijardi evra, a to znači da će već u narednih nekoliko godina javni dug preći 50 milijardi evra. Time će svako domaćinstvo u Srbiji biti zaduženo za preko 20.000 evra.

Kako ocenjujete zaduživanje kroz bilateralne međudržavne sporazume, kroz 28 ugovora zadužili smo se za više od četiri milijarde evra?

– Bilateralni sporazum je najnepovoljniji model zaduživanja jer podrazumeva prihvatanje nepovoljne kamate i obavezu angažovanja stranih izvođača, bez tendera i sa naduvanom cenom radova. Zato nam se dešava da nas kineski projekat brze saobraćajnice u dolini reke Kolubare košta 8,7 miliona evra po kilometru, što je dvostruko više od cene autoputa Zagreb-Split kroz Dinarske planine. Ili da Kinezi u Hrvatskoj na tenderu ponude za gradnju pruge Zagreb-Karlovac cenu od 3,8 miliona evra po kilometru, a u Srbiji mimo tendera ti isti Kinezi grade prugu Beograd-Subotica po ceni od 9,25 miliona evra po kilometru.

U proteklih devet godina aktuelna vlast je, prema zvaničnim podacima, zadužila Srbiju za više od 13 milijardi evra. Koji su efekti tolikog zaduživanja?

– Efekti su poražavajući, zato što je BDP u istom periodu povećan za samo 10 milijardi evra, a to znači da smo kao država na gubitku jer pozajmljene pare koristimo na pogrešan način. Umesto da koristimo bespovratna sredstva i povoljne kredite Evropske unije, mi uzimamo skupe kredite stranih vlada i bez tendera angažujemo kineske, turske i azerbejdžanske građevinske firme, dok hiljade naših građevinaca, projektanata i inženjera napušta Srbiju.

Prošle godine deficit u budžetu je iznosio 8,3 odsto BDP-a, a za ovu godinu se očekuje deficit od sedam odsto. Da li se ogroman novac od zaduživanja zemlje i fiskalnih prihoda domaćinski troši?

– Prošle i ove godine suočeni smo sa krizom izazvanom pandemijom kovida-19, pa je bilo logično da država pomogne privredi i građanima kroz povećanje deficita i zaduženja. Međutim, potpuno je neopravdano i štetno što je preko dve trećine ukupno izdvojenih sredstava otišlo na predizborne mere koje daju malo svima, a nedovoljno onima kojima je pomoć najpotrebnija. Zato je srpska privreda danas u nepovoljnijem položaju u odnosu na privrede evropskih zemalja, koje su pomoć usmerile ka najugroženijima, a sva dodatna sredstva uložili u inovacije i razvoj, čime će se tehnološki još više udaljiti od Srbije, danas sinonima za jeftinu radnu snagu.

Najavljeno je „značajno“ povećanje plata u državnom sektoru i penzija. Da li je to populistička mera koja će koštati sve građane Srbije ili će u budžetu ipak biti dovoljno novca za prekomerno povećanje plata?

– Srbija je po platama na samom dnu evropskih zemalja i zato verujem da je rast plata i penzija neophodan za povećanje životnog standarda ljudi. U Budžetu sam identifikovao preko 2,5 milijardi evra nepotrebnih troškova za javne nabavke, subvencije stranim investitorima, prateće troškove zaduživanja, kazne, penale i slično, koje moramo uložiti u ljude, u njihova primanja i bolji život.  

Predsednik Aleksandar Vučić je najavio privredni rast u drugom kvartalu od 15 odsto i da skoro nijedna zemlja u Evropi neće moći da se meri sa Srbijom. Da li je privreda Srbije zaista u tako velikoj ekspanziji?

– Srbija je, kao i praktično sve zemlje sveta, ostvarila veliki rast privredne aktivnosti u drugom kvartalu, što je posledica činjenice da ga poredimo sa drugim kvartalom 2020. godine, kada je zbog pandemije sve bilo u dubokom minusu. Ljudi u Srbiji su svakodnevno bombardovani ekonomskim podacima na bazi jednog ugovora, jednog mesečnog ili kvartalnog rezultata, ne uzimajući u obzir referentan vremenski period za ocenu ekonomskog rezultata. Da bi osetili povećanje životnog standarda na svom džepu neophodno je da u periodu od najmanje jedne decenije imamo visoke stope privrednog rasta od pet do deset odsto godišnje, što u Srbiji nije slučaj.

Već godinama slušamo da je naša privreda najviše rastuća u Evropi. Kako se to odražava na životni standard stanovništva?

– Dugoročni podaci o privrednom rastu treba da nas brinu, a ne raduju, pošto je Srbija u poslednjih devet godina imala prosečnu godišnju stopu rasta od samo 2,4 odsto, što je značajno ispod proseka regiona, a to znači da smo se dodatno udaljili i od regionalnih konkurenata i od najrazvijenijih evropskih zemalja. Zato ne treba da čudi što je prosečna plata u Srbiji 2012. godine bila osam odsto veća nego u Rumuniji, a danas je 30 odsto niža. Ili što je realna penzija tek 2021. godine dostigla nivo iz 2012. godine. Konačno, koliko se danas teško živi najbolje možemo videti po činjenici da prosečno domaćinstvo u Srbiji duguje 2.000 evra za keš kredite sa kamatnom stopom od devet odsto, a 2012. godine je taj dug bio četiri puta manji.

Veliki novac se izdvaja za subvencije stranim investitorima. Da li je pametno da privreda jedne zemlje zavisi uglavnom od subvencionisanih stranih investitora?

– Subvencionisanjem stranih investicija u manuelne tehnologije i jeftina radna mesta, Srbija direktno ubija svoju budućnost. Promovisanjem jeftinih radnih mesta, država direktno promoviše siromaštvo, pa u Srbiji danas imamo situaciju da 1,1 milion radnika radi za platu manju od 49.000 dinara. Direktna posledica ove pogubne politike je i zabrinjavajuća činjenica da danas 70 odsto srpskog izvoza ostvaruju većinski strane firme, a od ukupno naplaćenog PDV-a čak 87 odsto je PDV iz uvoza. Moramo biti svesni da bez domaćih investicija, domaćeg razvoja i zapošljavanja, ne može biti ni rasta životnog standarda.

Zašto se privredni rast Srbije ne oslanja malo više na subvencionisanje domaćih privrednika i poljoprivrednika?

– Umesto što stranim investitorima poklonimo 150 miliona evra godišnje, moramo finansijski podržati domaće investicije u strateške sektore: poljoprivredu, energetiku, IT i prehrambenu industriju. Domaći privrednici, za razliku od stranaca, neće ostvarenu dobit izneti iz zemlje, već će je ponovo uložiti u Srbiju, u razvoj domaće privrede i nova radna mesta. Samo tako možemo doći do kontinuiranog rasta BDP-a, na nivou od 5-10 odsto godišnje.

Da li je tačno da su cene, prema podacima NBS, u proteklih godinu dana porasle za svega 3,6 odsto?

– Iskreno, sve je teže verovati zvaničnoj statistici, koja poslednjih šest godina konstantno menja metodologiju obračuna ključnih ekonomskih pokazatelja, a čiji rezultati po pravilu idu u prilog vlasti. Slično je i sa podacima o inflaciji, koji u potpunosti odudaraju od drastičnog povećanja cena sa kojima se ljudi u Srbiji svakodnevno susreću. Pritom nas državni zvaničnici svakodnevno bombarduju hvalospevima o povećanju plata, ali ne pominju da su pored cena, povećani i svi nameti: od PDV-a, poreza na dobit, imovinu i dohodak građana, paušala za preduzetnike, komunalija, svih akciza, pa je čak i uvedena nova akciza na struju i notarske takse. Zato ljudi sve teže žive, zadužuju se da bi deci kupili udžbenike ili novogodišnje poklone, a čak 83 odsto radno sposobnih građana želi da napusti zemlju.

Kako danas vidite ulogu sindikata u demokratizaciji društva?

– Uloga sindikata je poslednjih decenija potpuno zapostavljena, a posebno brine činjenica da u mnogim velikim privatnim firmama nema sindikalnog organizovanja. Izuzetno je važno da radnici organizovano štite svoja prava kroz sindikate, ali i da poslodavci shvate da bez zadovoljnih radnika nema vrhunskih poslovnih rezultata. Zato se, osim za minimalnu platu od 350 evra, zalažemo i za unapređenje položaja radnika kroz obavezno učešće predstavnika zaposlenih u organima upravljanja, kao i zabranu angažovanja radnika na lizing.

About The Author

Оставите одговор