Piše: Milan Milenković

Samo da ne bude gore

Srblji su, može biti, jedini narod koji od života očekuje ne da mu bude bolje, nego da mu ne bude gore. Čak nije važno ni kako ti je, samo da ne bude gore. To je naša etnospihološka projekcija budućnosti. Kad krene turbulencija da drma avion na 8000 metara od zemlje, Sorab pomisli: Dobro je, zamisli da smo na 10 000 metara! Ova naša osobina, uz još nekoiko drugih,omogućava da imamo pasivan stav prema svetu oko sebe, prema događajima i ljudima, kao i da budemo sasvim apolitični i to do mere nepodnošljivosti. To što kenjamo o politici je samo tandara-mandara, bez ikakvog cilja i smisla li, što bi narod rekao: „“Rad’te usta, tek da niste pusta“. Kada naš juggernaut, kalif Aleksandar Vučić, izađe i kaže da će nam groblja biti tesna, Sorab se snuždi, a kad se ispostavi da ipak nismo svi pomrli, nekako mu je milo, veseo je i teži mu se da glasa za onoga ko je sprečio da nas čuma sve podavi. Mi smo kao onaj Bosanac iz vica, koji je kroz šumu hodao sa ogromnim kamenom na leđima, pa je na pitanje prolaznika zašto tegli to čudo, rekao: Kad naiđe međed, ja bacim kamen, pa brže trčim. Ta crta naše duševnosti omogućava svakom avanturisti i prevarantu da nas prepada, da nam budućnost boji crnim bojama i da još zahteva da ga slavimo kad to zamišljeno crnilo pretvori u tamnosivu.

Nasa stvarnost je ono sto nam kaže televizija

Naša stvarnost, uostalom, i nije ono što vidimo pred sobom, što smo doživeli čulno, nego on što nam kažu televizija i pop. Drugačije rečeno: naša stvarnost je odsustvo stvarnosti. Sada je u toku novi prepad juggernauta na Serblje: najava ekonomske katastrofe, gladi, smrzavanja, malo fali pa Apokalipse. Kad, na kraju, Sorab bude jeo paštetu i grejao se na solidnih 12 stepeni, grejaće ga pomisao da je moglo da bude i bez grejanja, i bez paštete, te da onaj, ko ga je od šnicle i 20 stepeni doveo do paštete i 12 stepeni i ko mu je uništio elektroenergetski sektor, zaslužuje bar još jedan mandat. Kad nas još, povrh toga, grdi što trošimo mnogo struje, čiju je proizvodnju baš on uništio, mi se još osećamo krivima i gasimo sijalicu. Može i gore. Ako ga naljutimo, može i ovo malo da nam ne da. Naučeni da nam neko daje, da prosjačimo, da očekujemo, da ne umemo da stvorimo i steknemo, već da živimo od milosti kalifa, pomirili smo se s tim da je naša sreća u tome da ne bude gore.

Bez dušmana nema vlasti ni života

Važan momenat naše egzistencije su zli demoni, prerušeni u naše komšije i najbliže srodnike, koji se zovu „dušmani“. To su oni koji nas teraju da sve radimo njima z’inat.Oni su krivi za sve: za to što se mrzimo s bratom (posvađali nas), što se svađamo sa ženom (oni njeni dušmani, majka i otac je okreću protiv mene), ne diže nam se (dušmani mi uvračali). Sorab bi živeo kao Švajcarac, ili Šved, ali ne daju dušmani. I u politici, to izgleda ovako: juggernaut nam sjebe elektroenergetski sistem, izazove najveću inflaciju u Evropi, ostavi nas bez mleka i ko je kriv? Naravno, dušmani, u rasponu od večito krivih Hrvata i „Šiptara“, do Evrope koja nas davi, Ukrajinaca koji odbijaju da predaju slobodu u ruke okupatora, a za nuždu mogu da posluže i Bakir i Milo. Kad nam neko od komšija, u tri ujutro, pozove policiju, zato što imamo žurku sa glasnom muzikom, prva pesma posle odlaska drotova je: „Neka puknu svi naši dušmani“! Nisi ti drugima smetao da spavaju, nego su tebe dušmani prekinuli u zasluženom veselju! Nisi ti kriv što si bacao đubre u reku iz koje piješ vodu, nego te neki dušmanin prijavio komunlacima! Blago Vučiću, s našom pameću on nikad neće biti ni za šta kriv i odgovoran: njegovo je samo da predloži dušmane, a naše je da ih prihvatimo i aboliramo Acu Srbina. Dalje: ko nije Sorab, koga je priroda osakatila time što ne pripada ovom mnogostradalnom i bogougodnom narodu, ne kapira naš koncept vajdice.

Greh je ono što čine drugi,nesreća je ono što se desi nama

Ne zna stranac i inoverc šta znači reč „zauvar“. Aca Srbin, međutim, zna. Zna da je naše dupe prilično jevtino, da nam je zauvar 100 evra vajdice i da odmah drešimo učkur kad čujemo da se deli. Mi znamo, iako nas krasi IQ 89, da je uzimanje love iz ruku upropastitelja svog naroda i države neregularno, ali mi to sebi predstavimo kao „to su naše pare“, „ako ne uzmem, uzeće neko drugi“, ili „ne daje to on“. Naša moralna pozicija nas uopšte ne brine. Za Soraba je moral ono što se očekuje od drugih, a ne od sebe. To bi, čak, bilo regularno, kao nekakvo funkcionalističko stanovište, kada Sorab baš o moralu ne bi najviše voleo da kenja. Samo Sorab može da uzme mito i ostane pošten-drugim narodima to nije pristupačno, jer nisu snabdeveni borbenim kompletom slatkog pravoslavlja, koje je majka naše moralne ambivalentnosti: greh je ono što čine drugi,nesreća je ono što se desi nama. I tako, naši životi prolaze beznadežno i besmisleno, u borbi protiv dužmana, od vajdice do vajdice, u zahvalnosti vladarima što nije gore, nego je samo loše, u potkazivanju, ogovaranju, u mržnji prema bližnjma i infantilnoj egocentričnosti. Srbin nije u Boga veran zato što je neki metafizičar, ili kontemplator, već zato što se sebi dopada kao vernik, a ako ima i nešto para u tome, okriilati, zemlju ne dodiruje. Biće, ipak, da naše mane i nisu toliki problem. Zar i Englez nema mana? Francuz? Eskim? Imaju, naravno, no kod nas postoji čitava medijsko-policijska mašina, koja se stara, putem ucena, debilizacije i potkrepe rđavih postupaka, da naše mane fiksira i da nas sprečava da ih se nekako oslobodimo. Opet, nas potapa, više od mana, nedostatak vrline koju smo izgubili. Vrline naših predaka, koji su imali i vajdicu, i dušmane, bile su takve da su držale karaktere i zajednicu u ravnoteži. Mi nemamo više vrline, tako da je razmah mana nesputan i nekontrolisan. Crkva živi od greha, ne od vrline. Policija i njoj podređen činovnički aparat žive od zločina i mutljavine, ne od poštenja. Vučić živi od naše alavosti i gluposti, a ne od pameti i uzdržanosti. Za moderno društvo, a za postmoderno još i više, ljudska pokvarenost je resurs, a ne greh ili mana.

About The Author

Оставите одговор