“Quo vadis Srbijo? Ili: tuča oko srebrnog escajga na tonućem Titaniku”  je dugo (is)čekivani pogled dobro obaveštenog čoveka, na blisku prošlost i sadašnjost Republike Srbije.

Prof. dr Pašanski iznosi svoje stavove i viđenje naše realnosti iz ugla eksperta,  koji je dugo radio u, a, ne (za) Službu bezbednosti, ali i bio tvorac edukativnih programa, odnosno, koncepta Akademije za nacionalnu bezbednost, i realizator njenog formiranja. Autor, iskreno zabrinut dezintegracionim procesima u zemlji, analizira,  predlaže i kritikuje funkcionisanje bezbednosnih institucija Srbije. Period koji vlast naziva Uzletom u zlatno doba i nikad ranije dostignutom visinom, on sagledava ne (uz)letom, nego  (za)letom  u potpuni raspad demokratskih institucija. Njegovim stavovima bi se moglo što-šta dodati, o nekim, od njih,  bi valjalo i polemisati, ali nesporno, autorovi zaključci  izražavaju  duboku i argumentovanu  zabrinutost za sudbinu  Srbije. Autor ohrabruje dijalog – ukazujući da svi mi-suvlasnici otadžbine, moramo dići glas kada je zemlja pred propašću  –   i pokreće  rasprave, mobiliše zabrinute i razmrdava duboko zavaljene foteljaše ispred televizora u sopstvenom ćutanju i konformizmu, koji je de facto, prećutna podrška  aktuelnom populizmu i diktaturi ponavljača – uzurpatora naših života!

Ova knjiga duboko menja percepciju građana o čelnim ljudima službe bezbednosti kao poslušnim apartčicima vlasti, bez vlastitog (amputiranog) mozga, jer komande stižu od “Šefa Jednoumlja”, koji misli za celu zemlju!  U Prvom delu ove knjige analizirana  je aktuelna stvarnost, dok je u Drugom delu  obrađen duel naših službi bezbednosti sa najvećom terorističkom pretnjom toga doba. Analizirajući organizaciju “Šakal”, on ukazuje na veze, saradnju, i “tehnologiju rada”  obaveštajnih službi, te procene nekadašnje SDB u odnosu na terorističke organizacije tog vremena, što je izuzetno aktuelno za sadašnji  političko-bezbednosni trenutak Srbije.

Prvi i Drugi deo ove knjige  odražavaju  komparativni pristup  autora da argumentovano ukaže da  službe bezbednosti moraju biti u funkciji  zaštite otadžbine od različitih oblika kvalitativne i kvantitativne  “redukcije”, što podrazumeva suštinske rezove, koji bi vodili Novoj filozofiji bezbednosti i, na osnovu nje, kao Putokazu,  Novoj arhitekturi bezbednodnosti. Nacionalnim konsenzusom  oko definisanja Vitalnog Nacionalnog Interesa, (koji mora biti javno proklamovan) službe bezbednosti bi se “izmestile”  iz (sadašnjih)  dnevno-političkih stranačkih obračuna i interesa, kreiranja unutrašnje političke scene,  fingiranja slobodnih izbora,  demonizacije alternativnog mišljenja i  programa  istinske opozicije,  stvaranja vanparlamentarnih centara moći… Jednom rečju,  one ne smeju biti  produžena ruka vladajuće stranke, već organ države, koja je servis u službi svih njenih građana. Takođe, taj konsenzus bi morao obuhvatiti i “abdiciranje” službi bezbednosti iz “ribarenja ljudskih duša”, odnosno, obezbeđivanja dovoljnog kontigenta ucenjenih i poniženih jedinki, koje su nekad bili ljudi, u funkciji “dirigovanja” političkim životom Srbije  preko produženih pipaka  DB-a : glavnih urednika medija, profesora Univerziteta, sudija i tužilaca, akademika ili članova “nezavisnih” nacionalnih saveta… BIA ne sme  nikada više angažovati  ni “navijače”, ni kriminalce  a, ponajmanje, obezbeđivati unosne poslove finansijerima političkih stranaka.

Kako stvarnost Srbije vidi nekadašnji član Glavnog odbora SNS?

Knjiga se može pribaviti u knjižarama „Delfi“, ali preporučujemo da se proveri telefonom (011 7155043) da li primeraka ima, jer BIA, štiteći aktuelno jednoumlje – ne miruje!!

About The Author

Оставите одговор